Ovo je pitanje koje se često vrzma po glavi mojih klijenata.
Često ga čujem na terapiji.
- Kako da znam da li je on "taj"? Da li je ona "ta"?
- Da li smo mi jedno za drugo? Da li će ovo funkcionisati?
- Da li sam dobro izabrao/izabrala?
- Kako da znamo? Šta je važno?
Dovoljno dobar partnerski odnos je onaj odnos u kom partneri:
- Dovoljno poznaju sami sebe da prepoznaju svoje potrebe i granice
- Dovoljno se osjećaju sigurno u odnosu da se ispolje odnosno da kažu koje su njihove potrebe i granice
- Dovoljno su sposobni da se "nahrane" u odnosu od onoga čega u odnosu ima
Da pojasnim ovo treće. I vi i vaš partner nešto donosite u odnos. Primjetite šta je to. E od svega toga što dajete u odnos, što donosite u odnos, čega u odnosu ima, bi trebalo da ste u stanju da se "nahranite", da uzmete to iz odnosa kada vam je potrebno.
Neću sada pričati o tome da to nije onaj odnos u kom smo iskorišteni, u kom se ne osjećamo sigurno, u kom ima verbalnog ili fizičkog nasilja, u kom nema nikakvih granica, u kom nema osnovnog poštovanja i dobronamjernosti,... To je valjda jasno.
Uglavnom, po mom mišljenju, pitanje nije da li ste kompatibilni u smislu interesovanja, razmišljanja, ponašanja. Ne morate biti slični uopšte. Niti morate biti različiti da biste održali vatru i strast. Ali ono što morate biti da biste bili dobro u tom odnosu, kao i u svim drugim odnosima, morate biti zdravi i zreli. To znači biti svjesni sebe. Poznavati svoje osobine koliko i svoje paterne, obrasce ponašanja, svoje emocije i reakcije. Morate znati upravljati sa sobom. I morate primijetiti kada vam ne ide dobro i tada naći i prihvatiti pomoć. To sve je potrebno da ima i vaš partner/partnerka. I onda će biti dobro. Dovoljno dobro - a to je ogromno postignuće!
Jer, kakvi god da ste vi i partner, slični, različiti, da li ste izabrali svjesno ili nesvjesno, sve se da nositi i unapređivati ukoliko nismo stalno u otporu, u traženju krivca, u narcističnim procesima ko je bolji. Sve se može izmiriti i iz svega se može uzeti korist, ako znamo šta nam je potrebno kada smo tužni, ljuti, zabrinuti, radosni, slavimo,... Šta nam tada treba? Od sebe? Od partnera? Ako to znamo prepoznati, ispoljiti i zadovoljiti u nekoj mjeri, biće dobro i sve ostalo. Ako ovo ne znamo, manje-više ništa neće pomoći odnosu.
Dodala bih još jednom da je važno biti svjestan svojih narcističnih procesa. Baš pojednostavljeno, možemo ih recimo prepoznati po tome kada mislimo da smo mi jedini u pravu i da je naš način jedini ispravan način (druženja i izlazaka, opuštanja, roditeljstva, vođenja domaćinstva,...bilo čega). Kada nismo u stanju sagledati i prihvatiti da postojimo mi i naši načini a postoje i naši partneri i njihovi načini. Ni naši ni njihovi načini nisu sami po sebi ispravni ili pogrešni, samo su često različiti.
Moramo biti u stanju dopustiti da mi postojimo sa svim svojim i da partner postoji sa svim svojim. Ta "drugačijost" i prihvatanje drugog i drugačijeg će nas obogatiti. Ne da odbacimo svoje i prihvatimo tuđe. Ne da odbacimo tuđe i nametnemo svoje. Nego da dopustimo da postoji naše i tuđe, ravnopravno. Samo da dopustimo da postoji.
A dalje ćemo se svjesno igrati i zabavljati sa tim kada će čiji način biti korišten.
Piše: Dragana Mačar, diplomirana geštalt psihoterapeutkinja
Direktorica Kompanije Healthy Contact d.o.o.
Slatka magija bez jaja i mlijeka: Probajte ove biljne kolače
