Svaki roditelj ima prirodnu želju zaštititi svoje dijete od nevolja i teškoća koje život može donijeti. Međutim, postoji tanak prag između brige i prekomjerne zaštite, koja može dugoročno štetiti djetetu.
Pojam "roditelja kosilica" odnosi se na roditelje koji svoju djecu štite do te mjere da im ne dopuštaju da sami prolaze kroz izazove i neuspjehe koji su sastavni dio odrastanja.
Ovi roditelji često preuzimaju kontrolu nad svakim aspektom djetetovog života, s iskrenom željom da im olakšaju put. No, umjesto da djeca uče iz svojih grešaka i iskustava, roditelji kosilice interveniraju kako bi izbjegli bilo kakav neuspjeh ili neprijatnost. To može dovesti do pasivnosti, nedostatka samopouzdanja i sposobnosti preuzimanja odgovornosti.
Jedan od klasičnih znakova roditelja kosilica je njihova prevelika uključenost u djetetovu socijalnu interakciju. Osim što biraju prijatelje svoje djece, često rješavaju sukobe umjesto djeteta, čime im uskraćuju priliku da nauče vještine pregovaranja i rješavanja konflikata. Također, uvijek su na strani djeteta, bez obzira na njegove postupke, čime propuštaju priliku da ih pouče odgovornosti za vlastite postupke.
Drugi čest primjer je preuzimanje akademske odgovornosti. Umjesto da dopuste djetetu da samo obavlja školske zadatke, roditelji kosilice često preuzimaju kontrolu nad učenjem, provjeravaju zadaće i čak ih rade umjesto djeteta. Iako to rade s najboljim namjerama da osiguraju uspjeh svog djeteta, zapravo mu uskraćuju priliku da razvija samostalnost i sposobnost rješavanja problema.
Važno je napomenuti da postoje situacije kada je roditeljska intervencija potrebna i korisna, posebno kada je riječ o sigurnosti i dobrobiti djeteta. Međutim, prekomjerna zaštita može negativno uticati na razvoj djetetove samostalnosti, inicijative i sposobnosti suočavanja sa životnim izazovima.
Roditelji koji prepoznaju da su skliznuli u prekomjernu zaštitu trebali bi razmotriti kako mogu postupno pustiti svoje dijete da preuzme veću odgovornost i samostalnost u svojim aktivnostima. To može uključivati postavljanje jasnih granica, poticanje djetetove inicijative i podršku u učenju iz vlastitih iskustava. Time će roditelji pomoći djetetu da se razvija u samostalnu, odgovornu osobu spremnu suočiti se s izazovima koje život donosi.
