Kada umor ne prolazi: Iscrpljenost s kojom se suočava sve više roditelja

Dani su ispunjeni obavezama, odgovornostima i očekivanjima, a osjećaj rasterećenja nikako da dođe.

Takvo stanje se često objašnjava kao „normalan dio roditeljstva“, ali u stvarnosti može ukazivati na mnogo ozbiljniji problem.

Roditeljsko izgaranje je stanje duboke fizičke i emocionalne iscrpljenosti koje se razvija postepeno, često neprimjetno. Za razliku od običnog stresa, koji dolazi i prolazi, izgaranje se zadržava i s vremenom se produbljuje.

Više od običnog umora

Roditelji koji prolaze kroz izgaranje često osjećaju da su stalno „na izmaku snage“. Prisutan je gubitak unutrašnje energije, ali i emocionalne povezanosti s onim što rade svaki dan. Radosti koje su nekada bile izvor zadovoljstva postaju obaveza, a dani se svode na mehanično izvršavanje zadataka.

Stručnjaci opisuju ovo stanje kroz nekoliko ključnih elemenata: duboku iscrpljenost, osjećaj udaljenosti od djece, gubitak osjećaja smisla u roditeljskoj ulozi i unutrašnji osjećaj da osoba više nije ona kakva je nekada bila.

Kako se izgaranje prepoznaje

Simptomi se ne javljaju isto kod svih, ali postoje obrasci koji se često ponavljaju. Emocionalno, roditelji mogu postati razdražljivi, preosjetljivi i skloni burnim reakcijama zbog sitnica, koje kasnije prate osjećaji krivice i samokritike. Neki opisuju i osjećaj unutrašnje praznine ili ravnodušnosti.

Tijelo također šalje signale: stalni umor koji ne prolazi ni nakon odmora, česte glavobolje, probavne smetnje i češće prehlade. Na mentalnom planu javljaju se problemi s koncentracijom, zaboravnost i osjećaj preopterećenosti čak i jednostavnim odlukama.

Prvi korak ka oporavku

Najvažniji korak je priznati sebi da nešto nije u redu. Roditeljsko izgaranje nije znak slabosti, već posljedica dugotrajnog davanja bez dovoljno podrške i prostora za oporavak.

Traženje pomoći – od partnera, porodice ili prijatelja – nije luksuz, nego potreba. Jednako važno je razvijati blaži, saosjećajniji odnos prema sebi i prihvatiti da roditeljstvo ne mora biti savršeno da bi bilo dovoljno dobro.

Ako simptomi traju i počnu ozbiljno narušavati svakodnevni život, razgovor s psihoterapeutom može biti važan korak ka vraćanju ravnoteže i ponovnom pronalasku sebe izvan stalne uloge „onog koji sve mora“.